Društvo GOZD

Pod pojmom “reinkarnacija ili metempsihoza” se podrazumijeva teorija po kojoj se duša nakon smrti vraća i iznova mnogo puta rađa na zemlji. Potekla je iz drevnih istočnjačkih religija, ali je u raznim varijantama susrećemo u gotovo svim tradicijama svijeta pa tako i u ranom kršćanstvu. Iz kršćanstva je ideja reinkarnacije izbačena 553. godine osudom cara Justinijana na 2. Koncilu u Kostantinopolu u tzv. Anatemama protiv Origena. Od tada su kršćani prihvatili ideju da duša uvijek potpuno nova ulazi u tijelo čovjeka, bez ikakvih prethodnih iskustava.

Prije svega, treba spomenuti, u današnje vrijeme, najpoznatiju reinkarnaciju na svijetu - dalaj-lamu, tibetanskog duhovnog i političkog vođu, koji od kineske invazije na Tibet živi u progonstvu. Na Tibetu se od 1391. godine dalaj-lame traže na sasvim određen način. Vizija u svetom jezeru Lhamo Namtso pokaže gdje se nalazi dječak koji će biti budući lama. No, konačna potvrda je tek njegovo prepoznavanje predmeta kojima se koristio u prethodnom životu.
Znanstvenici smatraju da nam je ideja reinkarnacije potrebna kao utjeha da se sve ne završava našom smrću, da ćemo opet susresti svoje bližnje ili imati priliku popraviti svoje greške.
Ipak, svako od nas će odlučiti sam za sebe hoće li vjerovati u reinkarnaciju ili ne. Pokušajmo stoga, veliko znanje ezoterije iznijeti na što jednostavniji način, kako bi nam ta odluka bila lakša.
Živimo u vremenu u kojem je suvremena znanost potvrdila brojne postavke drevnih mudraca. Jedna od takvih postavki je da je Univerzum nastao širenjem iz svog Pra-izvora tzv. Kozmičkog jajeta. Drevni rišiji su u starim spisima “Upanišadama” kozmos usporedili s paukovom mrežom u kojoj je svaka točka povezana sa središtem tj. sa Pra-počelom svega, ali i sa svim ostalim točkama. Pojednostavljeno rečeno: svatko od nas je ostao je povezan s Bogom, ali i sa svim ostalim ljudima.
U Pra-izvoru su sjedinjena dva osnovna principa:
• svijest kao statičan, muški princip;
• energija kao dinamičan, ženski princip.
Ova dva principa su prisutna u svim oblicima stvaranja, pa tako i u čovjeku. Zadatak je čovjeka da, kroz osobni razvoj i rad na sebi, sjedini u sebi svijest i energiju i tako se vrati Bogu. U ezoteriji se smatra da nam je za tu svrhu dano na raspolaganje preko tisuću života, od kojih smo već proživjeli oko sedamstotinjak i tek si sada postavljamo pitanja o reinkarnaciji.
U konceptu reinkarnacije se naši životi prikazuju kao biseri, nanizani na niti koja predstavlja periode između života. Tijekom tih perioda prerađujemo iskustva iz svojih prošlih života i pripremamo se za ulazak u nove.

Neki autori smatraju da iz života u život prelazimo izravno, drugi govore o međuperiodima od 1500 godina, no glavnina ih smatra da trebamo oko 700 godina odmora između života. Tijekom XX stoljeća broj stanovnika na Zemlji se učetverostručio pa se moramo inkarnirati češće i ova međufaza se znatno skratila. Postoje tisuće slučajeva djece koja, samoinicijativno, govore o direktnom prijelazu iz svog prethodnog života u sadašnji. Zajedničko im je da se kod njih uglavnom radi o nasilnoj ili prijevremenoj smrti. Često se na njihovim tijelima vide ožiljci koji ukazuju kako su okončali prethodni život. Ukoliko se krene tragom njihovih svjedočanstava o obiteljima ili gradovima u kojima su živjeli i umrli, pronađu se potvrde njihovih priča.

Duša nema spola, ali se rađa u muškom ili ženskom tijelu, kako bi odradila određene zadatke ili razvila određene kvalitete. Rađamo se u nizovima od tri do sedam muških i isto toliko ženskih života. Prigodom prijelaza iz spola u spol osoba može biti zbunjena ili čak ne prihvaćati vlastitu spolnost. Nekad su u Indiji takve osobe nazivali “hirima” i smatrali ih odabranim za blagoslov obitelji i domova. U današnje vrijeme smo svjedoci velikog broja zahtjeva za promjenom spola.

No, vratimo se putovanju naše duše. Nakon što je preradila iskustva iz prehodnog života, duša na reinkarnacijskoj razini čeka trenutak u kojem će, sjedinjenjem svojih budućih roditelja, biti pozvana u fizički život. Silazeći u inkarnaciju, stvarat će postupno, unutar majke, svoje fizičko, energetsko, emocionalno i mentalno tijelo. Ulazeći u novi život duša prelazi preko rijeke koja se u prenesenom značenju zove “Leta zaborava”, kako bismo zaboravili sve ono što nam može smetati u novoj lekciji života. Tako nam i Vesna Krmpotić kaže da sve što je manje važno moramo ponovno učiti. Međutim, ono što je pravo prenosi se u život kao dar, pa se tako “… naša srca ne trebaju učiti ljubavi”.

Kad je fizičko tijelo spremno, dijete se rađa. Do smjene prvih zuba tj. do 7. godine života dijete stvara svoje energetsko tijelo. U tom periodu djeca još mogu imati bljeskove sjećanja na prošle živote, jer kako to Isus kaže u Evanđelju po Mateju: “…njihovi anđeli još uvijek vide lice Božje.” Do 14. godine razvija se emocionalno tijelo, koje se vrlo burno rađa upravo u doba puberteta. Do 21. godine sazrijeva niži mental koji je sjedište Ega pa su stoga mladi ljudi u toj fazi “najpametniji”. Nakon toga počinje razvoj višeg mentala, koji rezultira zrelošću u 28. godini života. Čovjek se sve više počinje zanimati za onostrano, u njemu se razvijaju neke nove kvalitete, a naročito intuicija. Ovaj period traje do 42. godine života. Od tada nadalje do 56. godine čovjeku postaje moguće ono što prije nije ni sanjao jer se u njemu iznenada razvija snaga volje. S 56. godinom je donekle odrađena matrica prethodnog života i od tada, pomalo, počinjemo odrađivati karmu sadašnjeg. To, nažalost, ne znači da smo odradili svu karmu prethodnih života, ali mnoge stvari sjedaju na svoje mjesto i čovjek konačno živi puni potencijal ljudskog bića.

O smrti, kao trenutku prijelaza u onostrano, napisano je mnogo knjiga počev od “Tibetanske knjige mrtvih” pa nadalje. Svima je zajednički opis tunela, na kraju kojeg se pojavljuje prekrasna bijela svijetlost koja preplavljuje umirućeg. Često mu se život “odvrti pred očima” kako bi povezao uzroke i posljedice svojih djela. Ezoterija spominje tzv. Srebrnu nit kojom suptilno tijelo ostaje vezano za umrlog još par dana. Zatim se postupno rastače navedena nit, kao što se raspadaju i sva podtijela stvorena za taj život. Duša mora krenuti u druge razine u kojima će “prikupljeni pelud preraditi u med”, odnosno stečena iskustva pretočiti u mudrost.

Naša mudrost koja, između ostalog, ovisi o starosti po životima, odredit će našu darmu ili životnu zadaću. Svatko od nas ima svoju svrhu u velikom Božanskom planu i bitno ju je prepoznati. Ukoliko nismo svjesni svoje misije, posrtat ćemo, padati i život će nas uvijek vraćati na početak.

Nešto drugačiji je pojam karme. Karma je zakon pravde Univerzuma, zakon uzroka i posljedice. Primjenjen na čovjeka to je zakon dobra i zla. Svi duhovni pokreti nastoje pomoći čovjeku da odabere put dobra i tako izbjegne negativnu karmu. U jogi su za tu svrhu postoje tzv. Yame ili pet propisa uzdržavanja. To su:
1. Ahimsa (uzdržavanje od nasilja), ukoliko ga kršimo, karmička posljedica je patnja;
2. Satya (uzdržavanje od laži), ukoliko ga kršimo, karmička poslje dica je kleveta;
3. Asteya (uzdržavanje od krađe), ukoliko ga kršimo, karmička po sljedica je siromaštvo;
4. Aparigraha (uzdržavanje od lažnih idola), ukoliko ga kršimo, karmička posljedica je gubitak slobode;
5. Brahmacarya (uzdržavanje od raskalašenosti), ukoliko ga kršimo, karmička posljedica je bolest.
Ezoterija smatra čovjeka misaonim bićem i, s tog osnova, daje veliku važnost kvaliteti naših misli. Iz naših misli se rađa djelo. Ponavljana djela stvaraju naviku, a navike oblikuju karakter. Karakter si zacrtava određenu sudbinu pa možemo zaključiti da priroda naših misli oblikuje našu sudbinu za ovaj, ali i buduće živote. Naime, naše težnje iz ovog života, će u slijedećem životu rezultirati urođenim sposobnostima. Ono što smo nastojali provesti u ovom životu, u slijedećem se izravno realizira, a naša iskustva se pretvaraju u mudrost. Gradeći svoje misli, gradimo svoju budućnost pa se moramo truditi da nam misli budu dobronamjerne i čiste.

U konceptu paukove mreže, koju spominju Upanišade, svi smo između sebe povezani tzv. karmičkim vezama. Karmičke veze nas dovode u odnos sa ljudima, koji nam nešto duguju ili im mi nešto dugujemo. Stoga se kroz svoje živote, uglavnom, susrećemo s istim ljudima. Karmičke veze su najjače među članovima iste obitelji, ali postoje i među prijateljima ili suradnicima. Ukoliko se dvije duše rađaju zajedno kroz niz života, između njih će se stvoriti veza duša blizanaca. Pri tom se ne misli na biološke blizance, već na ljude koji se međusobno savršeno nadopunjuju. Još uzvišenija od toga je kozmička veza između duša, stvarana stotinama života. To je najviše što čovjek može postići. Od nje je jača jedino veza s Bogom.
Istražimo i ove godine kakve su veze između nas sudionika Kampa. Tema ovogodišnjeg kampa je “Rođenje je put do samorealizacije” pa izgradimo, s radošću, jake veze između nas za buduća rođenja.

U Rijeci, 10. 02. 08.
Đurđica Kovačić, Rijeka